Restaurant Kibe

Vrbanjuša 164, 71 000 Sarajevo,  Bosnia and Herzegovina

Project Specifications 

Tekst: Dr. sc. Tatjana Neidhardt

 

Građenje po receptu mahale

Oblikovanje prostora nije samo likovni govor ili oblikovanje reljefa zemljine površine, nego prvenstveno poštovanje tog prostora. Postavlja se pitanje kako sačuvati postojeće vrijednosti urbane sredine jer prostor je jedan i svi razvojni tokovi u njemu su nedjeljivi. Smisao uređenja prostora je u tome da se odgovori savremenim potrebama, ali ne ugrožavajući i ne rušeći vrijednosti i međuzavisnosti koje u tom prostoru već postoje.

Osmanski period (1435. – 1878.) na našim prostorima ostavio je u naslijeđe specifičnu urbanu i stambenu kulturu, različitu od evropske. Formiranje grada odvija se na jasnom urbanističkom principu razdvojene funkcije stanovanja – mahale (stambene četvrti na padinama)– Čaršija (zanatsko-trgovački centar). Osim vertikalnih orjentira – minareta uz džamije sa sve rjeđim vitkim jablanovima uz njih, dominira horizontalnost koja potiče prisan dodir čovjeka i ambijenta. Ta raznovrsna urbana struktura, koja je i danas u manjoj ili većoj  mjeri prisutna u Sarajevu, odaje arhitekturu po mjerilu čovjeka.

Jedna od osnovnih karakteristika skladnog susjedstva u mahalama je uzajamno poštovanje i neometanje, izmicanje kuća jedna iza druge, što proizlazi iz želje za vidikom, za osmatranjem ulice (vidjeti a ne biti viđen), za suncem, svjetlom, zelenilom. Poštujući nepisana pravila građenja u mahali, svaka kuća je prilagođavala svoj izlazak na sokak (uska ulica).

Stambena kuća u mahali se razvija u vanjski prostor i obuhvata zatvorene, poluotvorene i otvorene prostore. Oblikovna jednostavnost, odnosi punih i praznih površina, doksati, horizontalnost građevinske mase objekta, niski krov, velika streha, pokrov ćeramidom, visoka ograda i kapija, dispoziciona razigranost, uvlačenje prirode u kuću i obratno, lagani sprat od drveta i ćerpića, za razliku od kamenog prizemlja – stvaraju jedinstvenu koncepciju sinteze čovjeka i njegovog okruženja, stambenog prostora i prirode.

Savremeni život nameće novi pristup tradiciji u arhitekturi.  Napori da se ostvari jedna arhitektura identiteta i posebnosti moraju proći i kroz preispitivanje regionalnog konteksta u arhitekturi obuhvatajući klimu, topografiju, tradiciju i kulturu, običaje, materijale itd.

„…ljenjivci pozivaju uvijek u pomoć folklor da bi kopirali oblike proizašle iz jedne etike, načina života i tehnike, koji su vrlo specifičini, tačno definisani i koje je vrijeme gotovo svugdje pregazilo.

Postoji i jedna druga metoda, metoda kontinuiteta – kontinuiteta duha i kontinuiteta evolucije, podrazumjevajući i revolucije koje obilježavaju put. …ako su se vaša inteligencija i vaša osjećajnost izvježbale u tome da posmatraju stvari prirode kao stvari umjetnosti, stvari srca, u tekstu i kontekstu, što znači ovdje, da posmatraju lokalnu arhitekturu unutrašnjosti ili spoljašnjosti, u zavisnosti od sredine  koja ju je stvorila, epohe koja ju je rodila, finansijskih i tehničkih sredstava koja su je omogućila – u tom trenutku vi biste bili obaviješteni, mogli biste da razmišljate i osjećate, da uočavate, stekli biste obrazovanje, … postaćete biće puno rezonanca, bogato sposobnostima  da procjenjuje, rasuđuje, bogato znanjima, biće koje raspolaže obiljem svježih i osobenih ideja koje daju mogućnosti da se priđe novom problemu i da se taj problem riješi. I vaša rješenja biće isto tako iskrena i jasna kao sto su ona folklorna bila nekad u svoje doba,“ (ulomci predgovora Le Corbusiera u knjizi Dušana Grabrijana i Juraja Neidhardta „Arhitektura Bosne i Hercegovine i put u savremeno“, 1957.).

U gradnji postojeće urbane strukture postoje tri osnovne metode: metoda faksimila, metoda kontrasta ili metoda prilagođavanja. U transformaciji restorana „Kibe“ na vrhu Sedrenika, na izuzetno atraktivnoj lokaciji, sa pogledom na sarajevsku kotlinu, nasuprot Trebevića, arhitekta je izabrao metodu prilagođavanja. Nekada stambena kuća u mahali, kasnije restoran, dobio je nove prostorne potencijale spajanjem dva objekta u jedan. Redizajnirati objekat u mahali a ne pasti u iskušenje folklora i doslovnog preuzimanja plastičnih motiva tradicionalne lokalne baštine, bio je veliki izazov za sarajevskog arhitektu Amira Vuka – Zeca.

Utisak glomazne strukture koja se dobila pripajanjem dvije kuće u jednu, sa međuprostorom, vješto je izbjegnut raščlanjivanjem i stepenovanjem, te pokrenutosti manjih kubusa objekta koji prate strmi nagib terena. Cik-cak forma bočne fasade omogućila je niz malih budžaka (mali ugaoni prostori) sa ljupkim cvijetnim aranžmanima uz strmi sokak. Arhitekta daje veliki značaj predgovoru djela koje ćemo isčitavati – ulazna kapija, kameno popločanje, stepenice sa oblucima, čuvarkuća ispred objekta, cvijetni aranžmani…

Nadalje, elementi tradicionalne kuće prisutni su – kameno prizemlje, doksati, bijela fasada sprata sa parafrazom mušebaka, moćne strehe, ali sve iskazano modernim arhitektonskim rječnikom i odgovorima savremenim potrebama. Objekat vrlo spretno korespondira sa okolinom, ne narušavajući ambijent mahale, nego joj, svojim skladno osmišljenim konceptom, daje novi kvalitet. Unutrašnji radovi na prednjem objektu još su u toku – suvenirnica, stepenište, lift, nekoliko hotelskih soba sa potpunim ugođajem…

Ne vrijedi glanc ako unutrašnji prostor nema dušu. A Zecovi enterijeri je imaju. Prožimanje vanjskog i unutrašnjeg prostora asocira na tradicionalnu kuću ali ne bih znala reći da li je taj vanjski prostor avlija (dvoriste), divhana (predsoblje na spratu, mjesto za razgovor), terasa ili nesto treće, ili sve zajedno. Na podu od sitnih oblutaka, vješto poredanih u cjelinu, parafraza velikog stola u kombinaciji sinije (niska okrugla trpeza) i šadrvana (vodoskok sa bazenom od kamena ili betona) sa savremenim tehnološkim rješenjima, izuzetan je majstorski rad. Kud god pogled padne cvijeće, cvijeće… Stari dio restorana sa unutrašnjim prostorijama ostao je u izvornom obliku sa svim atributima tradicionalne muslimanske kuće u mahali. Oko njega se obavija, ne samo bogati splet grana vinove loze, nego i niz novih sadržaja. Razvija se dijalog koji dodaje vrijednost i novom i postojećem.

„Metode u kreiranju arhitekture moraju biti fleksibilne i otvorene; strukture moraju harmonisirati sa arhitekturom, i biti bliske ljudskom tijelu“ kako kaze poznati japanski arhitekt Kengo Kuma, jedan od omiljenih Zecovih autora.

Zecova percepcija neposredne čovjekove sredine u svakom segmentu odražava interaktivnu spregu čovjeka i njegove okoline, on shvata prostor kao proces. Njegove intervencije nisu završene, nekada nesto ruši, pa opet nadograđuje, dodaje. On rehabilitira i spontanost u svom arhitektonskom rječniku. Čini mi se da ponekad upadne u zamku folklora, ali kod njega to ostaje u granicama ljupke dekorativnosti i reminiscencije na elemente tradicionalnog enterijera ili eksterijera. Nekada imam osjecaj da Zec izvodi trikove i kao dijete uživa u njima. Bočni bijeli zid terase ima zagonetnu strukturu sa dekoracijama i nezaobilaznim motivima Sarajeva. Zahtjevao je od izvođaća da cjepkaju šuplje opečne blokove i od njih naprave hrapavu strukturu zida, bijelo obojenog. Na zidu se stidljivo, tu i tamo, pojavljuju skladne i nježne žičane kompozicije mlade umjetnice Lejle Ćehajić, te nezaobilazni fragmenti sarajevskih motiva. Arhitekta izlaže suštinu materijala u njegovim krajnjim granicama. Ili…ljupke figure mačaka koje nas gledaju sa krova pri našem osmatranju sarajevske kotline.

Jos jedno djelo Zeca i njegovih saradnika doživjelo je punu afirmaciju. Mogao bi to biti model kako graditi u mahali a ne poremetiti njeno mjerilo i prisnost čovjeka i ambijenta. Kontinuitet lokalne tradicije, respekt i integracija kulture mjesta su vješto transponovani u atraktivan savremen objekat sa svim prednostima modernih tehnoloških rješenja. Perfekcija izvedbe svakog detalja uočljiva je na svakom koraku. Duh prostora i energija autora objedinila je sve učesnike projekta – od njegovih saradnika, investitora, svih izvodača do osoblja restorana – u realizaciji jednog pitomog, privlačnog ambijenta u kome će svaki posjetioc uživati u prekrasnom pogledu na sarajevsku kotlinu, uz ukusne specijalitete tradicionalne bosanske i internacionalne kuhinje.

Pored neizmjerne znatiželje i širokog obrazovanja, Amir Vuk – Zec je slušao i pratio svoje učitelje, kako on kaze: „recepte je dao Neidhardt, Ugljen parafrazirao i na tome treba učiti“.

Project Details

Location: Sarajevo

Investor: Dino Vreto

Architect in charge: Amir Vuk Zec

Project team: Sanela Belko, Kenan Brčkalija

Project categories: Hospitality, Interior, Exterior

Area: 400m2

Project Year: 2012

Photographs: Anida Krečo

Project Description

Visit project’s social media profiles and web site

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Pin on Pinterest0